Moji Palčići

Točno na 100-ti dan svog boravka u bolnici gdje sam čuvala blizanačku trudnoću maleni su odlučili da im je dosta izležavanja u bolničkom krevetu i loše začinjene hrane. Jedne sasvim obične srijede nije se moglo ni slutiti da će se moja ekipa pobuniti i u potpunosti razdrmati svijet svojih roditelja. Bila sam tada u 32-om tjednu trudnoće i svijet su odlučile upoznati nove dvije duše, moji Princ i Princeza.

Sa 1750 g i 42 cm svjetlo dana (ili noći, jer se rodila u 00:11) ugledala je moja djevojčica, a 6 minuta kasnije i njezin braco sa 1940 g i 45 cm. U tom trenutku nisam ih mogla primiti u svoje naručje, jer su bili odvezeni u svoju mini kapsulicu koja život znači. I danas mi je žao radi toga, ali znam da je tada to bilo radi većeg dobra. Nadolazećih dana miješali su mi se osjećaji straha radi njihova prijevremena rođenja, snage jer sam ih uspjela dovesti na ovaj svijet i neopisive sreće što ih napokon vidim, tako savršene a tako sićušne. Prvi susret s malenima je definitivno najemotivniji trenutak u mome životu. I sada ga dok ovo pišem ponovno proživljavam. Vidiš ih tako malene, nevine, prikopčane na brojne cjevčice, aparate, tamnih masnica od vađenja krvi… Suze mi momentalno nadolaze na oči i padaju niz lice, ali onda mi sestra s tog odjela spusti ruku na rame i kaže mi da će sve biti dobro i vjeruješ joj više nego ikome na ovome svijetu! “Dobro došla malena moja, dobro došao maleni moj, ja sam vaša mama!”

Dani koji su uslijedili nisu bili nimalo laki, bojali smo se i moj muž i ja, ali više od svega vjerovali smo kako će sve biti dobro, najbolje za naše malene ljude i da ćemo uskoro svi biti na okupu. Svakog dana smo u dva navrata posjećivali svoju ekipu. Ja sam se izdajala tijekom dana i nosila im svaku kap koju sam mogla iscijediti kako bi dobili svoju dozu majčina mlijeka. Moje prvo pitanje koje bi uputila doktorima kada bih došla na odjel bio je “dali je sve u redu” i odmah nakon toga “koliko je grama dobio/la”. Radovala sam se i onih 10g kada sam čula jer sam znala da ide na bolje. Niti ne može nikako drugačije. 🙂

21. dan od dolaska na svijet prvi sam ih put primila u svoje naručje. I od tada ih ne puštam…

Na odjelu neonatologije proveli su ukupno 29 dana. Dani u kojima sam puno naučila o strahu, nemiru, pojmovima poput kronološke nasuprot korigirane dobi djeteta, baby handlingu, važnosti kontinuiranog praćenja razvoja djeteta, ne samo onog motoričkog već i cjelokupnog. Puno sam naučila i o strpljenju i ljubavi. Iza nas je mnogo sati svakodnevnog vježbanja, upornosti, liječničkih kontrola, dnevnih bolnica….

Danas su moji Princ i Princeza živahni šestogodišnjaci koji se ne razlikuju od svojih vršnjaka. Osim u jednoj stvari, a to je da su onu najbitniju bitku, borbu za svoj život dobili na samome početku svog dolaska na svijet. I stoga im Palčić Gore! 🙂

17.11. Svjetski dan prijevremeno rođene djece

Marija